Izložba ilustracija Marine Badurina Cindrić: PUŽ SLAVEK U POLJU SUNCOKRETA

PREPLETI SVJETOVA

Marina Badurina Cindrić vrsna je grafičarka. O tome svjedoče njezini grafički ciklusi („Iz dubina“, „Podmorje“, „Mostovi“, „Sjene“, „Naplavine“, „Sidrišta“), neki od njihjoš iz vremena studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i njezin diplomski rad (ciklus „Valovi“). 

Zahtjevne tehnike dubokog tiska - bakropis, aquatinta, reservage, mezzotinta,u dosluhu s tankoćutnom i razigranom imaginacijom, sprega discipliranog dugočasnog rada i lepršavog, osebujnog likovnog zamaha obilježile su  Marininu stvaralačku osobnost.

Ta se osobnost provlači poput neke rijeke ponornice kroz vrijeme i predjele života - ponekad poput vira proviri pa uzavre u nekom naoko nebitnom crtežu, skici, u nekoj slici koja bilježi krajolike sna ili pak lunske maslinike ili se nenadano zaustavi na zidu u neočekivanom reljefu od žbuke i oblutaka (kao neka ljubavna veza freske, reljefa, grafike - i sna), zatomi se potom u gotovo nevidljive krokije na rubu bilježnice-svaštare ili zapisnika sa sastanka- male čahure, gnijezda, brloge, vrutke, žarišta iz kojih pulsira Marinin dar stvaranja.

Koji puta slap, koji puta tek trag.

Marinina kreativnost (za sada) se pretočila i u dvije slikovnice: Vjetrosvijet i Puž Slavek u polju suncokreta, spojivši se (sretno) s tekstovima spisateljice Sonje Zubović.

Prva je slikovnica modroljubičasta, druga je narančastožuta. Bez obzira na oblik i sadržaj, na tekst i poruku / pouku, obje su knjige jedan zamah, jedan preplet. Jedan (mikro)svijet.

One mimo zadatka, mimo doslovnosti, mimo očekivanja ove ili one publikepjevaju svoj izvornilikovni pjev.

Zagledajmo se u marginalije (a margine su, sjetimo se samo srednjovjekovnih evanđelistara i misala, sjetimo se vlastitih udžbenika i zadaćnica, sjetimo se grafita i šaranja po klupama- oduvijek zapravo najvažniji dijelovi cjelina!), dakle, zagledajmo se u rubove i zakutke tih ilustracija, a vjerujem da će se i svako dijete koje proviri u te slikovnice, povedeno istom tom čarolijom, zagledati u ta duboka carstva:

Tisuće plamsaja, iglica, smjernica, hihota crtica, stotine kapljica boja, vedrih ili kišnih magmi, kovitlaca, mjehura, spirala, kliktaja, šikare poteza i ureza, pjev vjetra i sunca, zasebno ili zajedno, svejedno, zagrljaji komplementarnih boja u plesu sklada i sudara, zamah svijetlih i mrklih staza, procijepi i ponori, gudure i proplanci kojima putuje misao, ruka, oko, dah - prepleti svjetova - tu su, na dlanu.

To je Marinin dar. Ne doslovan, ne izravan, ne onaj koji se reklamira u šarenim omotima. Dar koji je trajniji od priče, koji se upija u šutnji. (Sjetimo se zasjenjenih dječjih pogleda kada se udube u neki prizor, i umireno gledaju u beskraje koje smo mi već možda zaboravili... Tada im u očima svemir spava...)

Taj dar se daje iznutra i daje se nutrini.

Djeci. Slučajnim prolaznicima. Putnicima - namjernicima. Onima koji upravo dolaze i onima koji će možda doći. I onima koji su jednom bili - i ostavili trag.

Ove dvije slikovnice dobar su dar.

Zvjezdana Jembrih